INTERVJU: MILOŠ PAVLOVIĆ - NE MOGU BEZ TRKA I TRKAČKIH STAZA!
Miloše, izuzetna nam je čast imati te kao sagovornika. Teško je spomenuti nešto u čemu si se takmičio, a da nisi osvojio taj šampionat. Krenimo redom od kartinga – osvojio si dvije nacionalne titule, otišao si u Italiju, pomeo si konkurenciju i tamo, bio si vice-prvak Evrope, treći u svijetu, a onda si 1996. osvojio prestižni trofej „Ayrton Senna“ nakon osvajanja Svjetskog kupa u kartingu. Kakva te sjećanja vežu za dane provedene u kartingu i nabroj nam velika imena koja si pobjeđivao?
Kada razmišljam o mojoj karijeri, najradije se sjećam godina tokom kojih sam vozio karting. Tada je sve bilo „lako“, morao sam da razmišljam samo o vožnji, politike skoro da nije bilo. Najčistije godine gdje je do izražaja dolazio prije svega samo talenat.
Gradio sam svoju karijeru vozeći protiv puno talentovanih i najvećih vozača moje generacije.
Pripremajući se za intervju, primjetio sam tvoj linearni uspon. Išao si stepenicu po stepenicu, baš onako kako treba da bi se afirmisao u vrhunskog automobilistu. Nakon kartinga, prešao si u Formulu Vauxhall gdje nisi osvojio niti jednu titulu, ali ne svojom krivicom. Šta je sve stalo na put između tebe i titule u Formuli Vauxhall?
U godinama kada sam gradio moju karijeru, logičan korak poslije kartinga je bila formula bez aerodinamike. Formula u kojoj se prije svega uči kontrola automobila. Formula Vauxhall je bio auto koji ni na pravcu nije išao pravo.Ova kategorija je bila izuzetno kompetitivna, te godine je pobijedio Gary Paffett. Tokom sezone imali smo isti broj pobjeda, ali generalno gledano on je uspio da bude konstantniji tokom šampionata.
Najveći moj problem je bio što sam ja preskočio cijele pripreme „winter testing-a“ jer su mi, vjerovali ili ne, Englezi odbili vizu. S obzirom na to, početak godine je bio težak i cijele godine sam se borio da nadoknadim razliku koja se napravila tokom prve dvije trke. Da do ovoga nije došlo vjerujem da bi konačni rezultat bio drugačiji.
2000. godine počinje tvoja avantura u šampionatu Formule 3 u Velikoj Britaniji. 2002. se zbog finansijskih problema vraćaš u Italiju i sezonu spašava Target Racing u kojem si ostvario, svoj, moj, ali i san svih momaka koji se bave autosportom – došao si do FIA Super Licence. Prvi i jedini takmičar s prostora bivše Jugoslavije kojem je to pošlo za rukom, kakav je bio osjećaj nakon osvajanja titule i saznanja da si u poziciji da se nađeš u kokpitu F1 bolida, rame uz rame s Michaelom Schumacherom, Kimijem Raikkonenom, Juan Pablom Montoyom, Davidom Coulthardom, Fernandom Alonsom i drugim velikim imenima?
Ova titula je naravno za mene bila od velikog značaja. Super licenca ti daje pravo da se takmičiš u Formuli 1, ali ti ne daje i garanciju da će se to desiti.
Do danas, ni jedan vozač nije ušao u F1 bez jakog sponzora iza sebe. Moji sponzori, kako u regionu, tako i van regiona nisu uspjeli da prepoznaju šta bi moj ulazak u F1 značio prije svega za cijeli region.
Prostije rečeno, dobio sam dozvolu da vozim F1, ali nisam imao kartu za ulazak u istu koja je se morala platiti.
Nova serija – nova titula. Ovoga puta „World Series Lights“ koju su podržavali Nissan i Renault. Sigurno si bio svjestan svog kvaliteta, talenta i vještine. Da li si na momente razmišljao o mjestu u fabričkoj ekipi Renaulta?
Iskreno, nisam razmišljao o mjestu u fabričkoj ekipi Renaulta. Samo sam se koncentrisao na šampionat u kome sam učestvovao i borio se iz sve snage da nađem neophodnu podršku kako bih postao dio fabričke ekipe, bio to Renault ili neke druge auto kuće.
U Formuli Renault 3.5 si došao do nekoliko pobjeda i podijuma, a onda si se zaputio u GP2 Series šampionat. Bio si na korak od Formule 1, ali svoj san nisi ispunio. Šta se desilo i šta je presudilo?
U životu moraš da budeš na pravom mjestu u pravom trenutku da bi uspio da ostvariš svoj cilj. Ja sam bio blizu Formule 1, ali na žalost okolnosti su bile previše komplikovane i nisam uspio u svom poduhvatu.
Neki od glavnih razloga je činjenica da sam gradio karijeru u periodu kada je došlo do raspada Jugoslavije, a biti Srbin u najelitnijem sportu na svijetu u tom periodu nije bilo lako.
Već tada si osjetio da je ulazak u Formulu 1 gotovo nemoguć. Finansije koje su potrebne nisi imao, a timova je bilo sve manje. Okrećeš se GT trkama. Prvi korak je bio u GT1 svjetskom šampionatu. Da li si bio razočaran kada si prvi put sjeo u GT automobil?
Bio sam primoran da se okrenem GT trkama.
Promjena ambijenta psihološki nije bila jednostavna, ali definitivno nisam razočaran što vozim GT automobile. Shvatio sam da sam prije svega neko ko ne može da živi bez trka, voli stazu, trke… Bilo to u formulama ili GT automobilima.
Ispostavilo se da najbolje tek dolazi. 2014. godine si prešao u veoma konkurentni Lamborghini Super Trofeo šampionat. Recimo da je sportska pravda zadovoljena te godine – osvajaš evropsku i svjetsku titulu, da li si tada osjetio olakšanje, znajući da si već u prvoj godini iskoristio svoju novu priliku u potpunosti?
Nisam bio siguran da li je moja karijera definitivno završena ili ne. Imao sam utisak da vjerujem u nemoguće, da je možda došao trenutak da započnem novo poglavlje u životu. Ostao sam bez sponzora i bez motivacije da nastavim da se borim poslije 2010. godine.
Kada sam dobio poziv da učestvujem u Lamborghini Super Trofeo šampionatu imao sam utisak da sam se ponovo rodio i otkrio zapravo koliko volim auto sport. Nisam znao da ću voziti cijeli šampionat, dobio sam poziv za prvu trku pa poslije prve za drugu i tako do polovine šampionata kada su mi potvrdili da ću voziti cijeli šampionat. Sjećam se svakog mog koraka na svim trkama te godine.
Zahvaljujući toj 2014. godini otvorio sam sebi ponovo vrata auto sporta i jako sam sretan što sam uspio da iskoristim ovu šansu.
Vozio si i na prestižnoj trci 24 sata Daytone – ispričaj nam kakav je osjećaj voziti takvu trku?
Učestvovati na trci 24h Dajtone je poseban osjećaj. Veoma komplikovana trka i verovatno jedna od najljepših na kojima sam imao prilike da učestvujem. Sve trke bi trebalo da nose sa sobom taj „specijalan“ osjećaj koji osjetiš u trenutku kada kročiš na stazu.
Jasno nam je da su jednosjedi tvoja najveća ljubav. Ako bi se ukazala prilika, da li bi učestvovao u Formula E šampionatu i kako općenito gledaš na taj koncept električnih trkačkih automobila? Da li zaista mogu donijeti to uzbuđenje i adrenalin kao klasični trkački automobili?
Jednosjedi su moja najveća ljubav, to je tačno. Po meni pravi trkački auto ne može da ima vrata.
Za sada nemam želju da vozim Formulu E, smatram da u ovoj kategoriji sigurno ne možeš da doživiš uzbuđenje i adrenalin kao u kategorijama sa atmosferskim motorima. Ova kategorija je prije svega jako spora i zato se vozi samo na gradskim – ultra uzanim – stazama. Na pravoj stazi ova formula izgledala bi smiješno.
Ostalo nam je još svega nekoliko dana 2021. godine. Možeš li nam otkriti planove za 2022. godinu?
Još uvijek ne znam sa sigurnošću u kojim šampionatima ću učestvovati, ali sigurno je da ostajem lojalan Lamborghiniju.
Hvala ti puno na ovom razgovoru. Uistinu smo uživali. Želimo ti puno sreće u 2022. godini, imaš li neku poruku za čitaoce portala AutoBuzz?
Želim svim čitaocima AutoBuzza sretnu novu godinu, kao i predstojeće Božićne praznike uz najljepše želje! Čujemo se u 2022.!
Za kraj, udobno se smjestite i pogledajte kako izgleda krug iz Miloševe perspektive na Imoli za volanom monstruoznog Lamborghinija Huracan GT3!
