Navikao sam pisati izvještaje koji čisto prikazuju dešavanja tokom trkačkog vikenda. Jedan takav možete pročitati na našem partnerskom sajtu RallyMagazin.RS. Međutim, do sada niko nije pisao izvještaj sa trke iz ugla vozača. Obzirom na to da sam bio jedan od učesnika treće trke Super Driver kupa na Zlatiboru, potrudiću se da pobliže dočaram dešavanja prije i za vrijeme trke.

Na nagovor svog prijatelja iz Srbije, odlučio sam da svoju takmičarsku pauzu koja traje od septembra 2018. godine ipak prekinem svojim prvim inostranim nastupom. Obzirom na to da je budžet tanak, jedina prilika prije ove da se vratim za volan trkačkog automobila je bila prošle godine u Cazinu, kada sam morao odustati zbog problema s koljenom. Ove godine, zahvaljujući koroni mnogi su ostali bez nastupa, a činilo se da ću i ja provesti ovu godinu ponovo bez ijednog trkačkog kilometra.

Međutim, trka Super Driver kupa se učinila kao savršena prilika da se ponovo vratim onome što najviše volim. Pripreme za trku su počele nešto više od mjesec dana prije same trke. Predati su papiri za licencu i mislio sam da su te administrativne stvari riješene. Ipak, prve komplikacije su se javile već dvije sedmice pred trku. Klub nije registrovan za ovu godinu – moram pronaći neki drugi. Javio sam se svom prijatelju iz Bijeljine koji je već sutradan sve pokrenuo što je bilo do njega. Ponovo sam mislio da je pitanje vozačke licence riješeno te da ću bez stresa moći da odvezem svoju jedinu ovogodišnju trku.

Kako sam se samo prevario! U četvrtak, 15.10.2020. godine javljeno mi je da sekretarka SAMS-a RS (u kojem je registrovan klub iz Bijeljine) ne želi izdati licencu za mene uz obrazloženje da ja kao takmičar iz Federacije BiH trebam naći i klub iz Federacije. Ovim gestom, dotična šalje veoma ružnu sliku i stvara stupidne podjele koje nikada do sada nisu viđene. Gospođo Lolić, jedine podjele u autosportu koje svi mi prihvatamo su podjele po klasama i grupama. I to samo dok traje trka. Nakon toga, svi smo jedno i svi smo raja. Podjelama u autosportu nije mjesto, a čini mi se ni Vama.

Ipak, spas u zadnji čas je pružio Engin Beširević, kolega trkač koji je na čelu AK Spin iz Sarajeva. Nakon sve administrativne drame, AK Spin me „prihvatio“ u svoje redove te mi je omogućen nastup na takmičenju na kojem sam ujedno bio i jedini bh. predstavnik. Hvala Enginu i AK Spin još jednom!

Sve je dogovoreno – vozim Yugo Mali N. Automobil s kojim sam već nastupao u brdskom šampionatu, na svu sreću ovaj primjerak je u puno boljem stanju, ispravan i vrhunski pripremljen. S tom mišlju sam krenuo iz Sarajeva na Zlatibor, spreman da se borim za sami vrh klase 10. Sav euforičan sam izašao iz auta, „okrenuo krug“ po parkingu i čekao automobil da dođe. Umjesto automobila je stigla poruka u kojoj mi prijatelj javlja da je vlasnik automobila koji smo trebali rentati rekao kako nema prikolicu te da ne može da doveze auto. Organizator se pobrinuo da imam rezervni auto – Yugo 1.4.

Nakon svih problema, dan je krenuo na bolje zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti i gostoprimljivosti domaćina – ASU Zlatibor i prvog čovjeka kluba, Vladimira Mirčića. ASU Zlatibor se već dokazao kao odličan organizator te se zahvaljujući ovim ljudima održava tradicija automobilskih trka na ovoj planini iznad Užica. Pod utiskom tople dobrodošlice, nastavljeno je isčekivanje automobila koji je stigao tačno na vrijeme da se obavi tehnički pregled koji je ipak uspio proći. U međuvremenu, rečeno mi je da se ne zalijećem – auto je stajao dvije godine!

Razočaran što se neću moći utrkivati, gledam listu konkurenata u klasi: Honda Civic Type R, Honda Civic 1.6 VTEC, Renault Clio RS, Mini Cooper S, Peugeot 106 Rallye… Pitam se kako sam uopšte zalutao u tu klasu. Nije ni bitno, bitno je da se vozi, a to moje razmišljanje prekida vijest da iz auta curi ulje. Opet sam pomislio da je sve gotovo. Mehaničarsko iskustvo nemam, jedino mi ostaje da molim organizatora da prihvati da vozim sa svojom civilnom Škodom. Međutim, u pomoć je pritekla ekipa iz ASU Priboj kojima je ovo bio prvi takmičarski nastup nakon registracije kluba. Kompletna ekipa je odmah „prionula“ na posao kako bi Yugo bio osposobljen za start što su na kraju i uspjeli, te im se ovim putem još jednom zahvaljujem.

Konačno smo krenuli na start, a iza mene žuti Renault Clio RS i u njemu Dejan Pejić. Mislim se u sebi šta sam Bogu zgriješio da imam tako jaku konkurenciju koja će me uništiti. Pokušavam da ne mislim o tome, nastojim se upoznati s autom i otkriti „tajne“. Tek pošto sam stigao na start, shvatio sam da Pejića nema iza mene te smo dobili informaciju da je izletio i oštetio auto. Već tada pomislite da li je pametno forsirati nakon dvije godine pauze, međutim nešto je jače od vas pa odlučite da ipak pokušate izvući maksimum iz auta.

Prvi trening je protekao u upoznavanju. Već na prvom kočenju sam primjetio ogromnu razliku između Malog N-a i Yuga koji sam vozio ovom prilikom. Dok je Mali N čvrst i stabilan, moje „oružje“ je ovoga puta bilo veoma nervozno i na svakom kočenju je pokušavao da se otrgne. Za publiku je bilo zabavno – u kabini baš i nije. Ostvareno vrijeme je postalo reper za dodatni napredak u drugom treningu koji sam krenuo znatno agresivnije i baš kada sam mislio da „letim“ stazom, čuo sam samo jedan zabrinjavajuće slabašan zvuk motora. Još jednom, pomislio sam sada je definitivno kraj. Ipak, to je bila samo moja greška jer sam umjesto u treću brzinu, ušaltao u petu pa se auto jednostavno „umrtvio“. Ljut na sebe zbog greške koja mi je oduzela priliku da saznam koliko zaista mogu ići, očešao sam zadnju šikanu. Sva sreća – nije bilo oštećenja.

Pun optimizma sam dočekao trku, vrijeme drugog treninga je uz dvije greške bilo obećavajuće te sam već u prvu šikanu krenuo „oštro“. Toliko oštro da sam po izlasku iz iste izletio sa staze na pijesak te sam samo molio Boga da se uspijem izvući iz pijeska, a da ne udarim nekoga iz publike. Nastavio sam dalje, vidjevši reakciju publike koju sam očito zabavljao svojim „hrvanjem“ s automobilom, odlučio sam da tako nastavim do kraja i vozim najviše za njih. Prva vožnja je uspješno završena, ostaje još samo jedna.

Dok smo čekali start druge vožnje, počela je padati kiša. Kud baš sada. Auto je na suhom želio da se okrene i prokliže, a kamoli na mokrom. Ali riješio sam da vozim na limitu, samim tim, ako se „povučem“ i tek tako dovršim vožnju, gazim svoju riječ – e pa neću! Krenuo sam najbrže što mogu, ponovo prva šikana – dobro je, prošao sam bez greške. Nastavljam agresivno do kraja, uspijevam skinuti oko desetinke u odnosu na prvu vožnju. Nastupa sreća. Završio sam. Završili smo. Automobil kojem gotovo niko nije davao šansu da može izdržati do kraja, stigao je na cilj. Yugo je ponovo bio poslušan kada je najpotrebnije.

Odlazim u publiku da ispratim ostatak takmičara koji su vozili tog dana. Tu dobijam komentar koji mi je upotpunio dan i zaista dodatno „raširio“ već prisutni osmijeh na licu. Citiraću ga: „Drago mi je što si došao i što si vozio, ali sada kada sam vidio sve, itekako mi je žao što ne voziš. Ovo je bilo brutalno!“ Brutalno ili ne, ja sam se dobro zabavio ipak. Vratio sam se na stazu – da li jednokratno? Niko to ne može znati u ovom momentu.

Red je na čestitke. Čestitam svim učesnicima koji su stigli do cilja, kao i onima koji nisu. Ipak, to je sport i uvijek je potrebno malo sreće da se neki rezultat ostvari. Posebne čestitke idu pobjedniku Veljku Alempijeviću koji nas je sve „isprašio“ u subotu sa svojim Minijem, ali i Lazaru Milovanoviću koji je ponovo pokazao svoj kvalitet i talenat te mu iskreno želim da sljedeće godine svoju kampanju u šampionatu Srbije u reliju kruniše titulom šampiona jer to itekako zaslužuje.

Organizatore ne treba posebno komentarisati. ASU Zlatibor je vrhunski domaćin, a Vladimir Mirčić je veliki čovjek koji svim srcem voli ovaj sport. Daj Bože da je bar 50% organizatora poput njega i ekipe iz ASU Zlatibor, autosport bi na ovim prostorima mnogo brže prosperirao. Hvala im što sam se na Zlatiboru osjećao kod kuće te im od sveg srca želim da i naredna takmičenja prođu jednako dobro i sa još više takmičara i lijepih uspomena. Nadam se da se vidimo dogodine!